Nismo zaboravili... Nećemo dozvoliti da se zaboravi!

Autor: Ismail Karakaš

Nismo zaboravili one koji su počinili genocid u Srebrenici, kao ni one koji su na njega ostali nijemi!

Zapad je tvrdio da je svijetu primjer sa svojim diskursom o ljudskim pravima, demokratiji i civilizaciji. Međutim, ono što se desilo u Srebrenici pokazalo je cijelom svijetu koliko je taj diskurs u velikoj kontradikciji. U Srebrenici, koju su Ujedinjene nacije proglasile "sigurnom zonom", hiljade nedužnih Bošnjaka, koji su se sklonili kod vojnika UN-a vjerujući da će ih oni zaštititi, predato je srpskim snagama.

Nakon toga se u srcu Evrope dogodio genocid koji je ranio savjest čovječanstva.

Tog dana, ne samo srpske snage koje su počinile masakr, već i vojnici i komandanti mirovnih snaga UN-a koji nisu izvršili svoju dužnost, koji su ostali nijemi i posmatrali dešavanja, nose tešku odgovornost pred sudom historije. Jer, ponekad je saučesništvo u zločinu moguće ne samo povlačenjem obarača, već i šutnjom pred zlom.

Srebrenica nije samo zajednička sramota Bosne, već cijelog čovječanstva. Svaka kost izvađena iz masovnih grobnica zapravo je nijemi svjedok kolapsa međunarodnog sistema. Borba majki koje godinama pokušavaju pronaći makar jednu kost svoje djece mora ostati urezana u sjećanju svakoga ko posjeduje savjest.

Danas se u Gazi odvija još jedna ljudska drama koja traje godinama. Oni koji vrše masakr su snage cionističkog režima.
Međutim, oni koji šute biće pred sudom historije prozvani isto koliko i oni. Prije svega islamske zemlje u regionu, a zatim i zapadne države i međunarodne institucije, koje pokušavaju upravljati svijetom pričama o ljudskim pravima i miru, nisu u stanju zauzeti efikasan stav protiv tragedije koja se dešava.

Oni koji su šutjeli jučer u Srebrenici i oni koji šute danas u Gazi predstavnici su istog shvatanja. Igra je ista, promijenili su se samo glumci. U svjetskom poretku gdje se sprovodi pravo jačega, a glas potlačenog se ne čuje, nije moguće govoriti o pravdi i ljudskim pravima.

Neefikasnost i pristrasan pristup mnogih organizacija koje djeluju na međunarodnoj sceni, prvenstveno Ujedinjenih nacija, prema masakrima, iz dana u dan sve više narušavaju povjerenje čovječanstva u ove institucije.
Ako se međunarodno pravo pretvorilo u mehanizam koji štiti samo interese moćnika, kome će onda biti povjerena potraga za pravdom potlačenih?

Historija nam je mnogo puta pokazala bolnu istinu: svaki zaboravljeni masakr poziv je na nove masakre.
Svakog dana kada pravda kasni, zločinci dobijaju hrabrost; svakog trenutka kada savjest utihne, vapaj nevinih postaje još usamljeniji.

Stoga, ne zaboraviti Srebrenicu ne znači samo sjećati se prošlosti, već održati budnom zajedničku savjest čovječanstva kako se slične boli ne bi ponovile u budućnosti.

Srebrenicu nismo zaboravili...
Nećemo zaboraviti ni Gazu. Historija neće oprostiti onima koji čine zulum, niti onima koji na zulum šute; savjest čovječanstva to neće zaboraviti.